Piše: Veljko Račić
Oduvijek sam tvrdio da Crna Gora nema i ne može imati nikog bližeg od Srbije i to prosto nije neka posebna umotvorina, otkriće tople vode, niti filosofska doktrina već realna činjenica, zašto ne reći i realna potreba u pravom smislu riječi.
Srbija je i istorijski imala taj neki odnos prema Crnoj Gori kakav stariji brat ima prema mlađem i to je nešto što je prosto prirodno, u pitanju je jedan narod koji pripada istom istorijskom korijenu, istom izvorištu, svjetonadzoru i dijeli identične duhovne i druge vrijednosti, etičke principe.
Često se ovdje u jednom dijelu naroda koristio naziv Srbija-majka, koji govori više od bilo čega drugog.
Crna Gora iako malena, ali i ponosna u taj bratski odnos nerijetko je i kalkulantski unosila emociju, narodski rečeno - onoliko koliko joj je trebalo.
Kažem nerijetko, pritom ne prenebregavajući činjenicu da je u nekadašnjoj staroj Crnoj Gori srpski nacionalni naboj i žar bio dominantan u odnosu čak i na matičnu državu toga naboja.
Crna Gora je bila iskra, nosilac i protagonista srpske nacionalne biti, perjanica srpske samosvijesti i identitetske identifikacije svakog ovdašnjeg pravoslavnog čovjeka.
Vladika i najveći srpski pjesnik je govorio da je ,,Srbija matica srpstva, bez nje ništa,,!
Interesantno, kada bi ti odnosi između ,,dva oka u glavi’’, kako su nazivali ove dvije bratske države bili nešto lošiji i za najmanji razlog, Crna Gora je optuživala starijeg brata za miješanje u unutrašnje stvari, ali nikada nijesam čuo za optužbe u suprotnom smjeru, a tvrdim da su, iako neizgovorene, bile realnije i utemeljenije od ovih prvih.
Srbija naravno ima i kao stara država tu neku širinu da prije svega okuplja, ali i da razumije, prihvata svaku provincijsku, da ne kažem palanačku uskogrudost, skučenost i nekakvo lokalno samoljublje svojstveno malim sredinama, kakva je crnogorska.
Imao sam subjektivni osjećaj da je Srbija nekima bila u jednom periodu odgovorna i za promjenu vremenskih prilika na gore u Crnoj Gori?!
Prosto dotle je dosezao taj isključivi plemenski lokalizam nekih nosilaca novocrnogorske dogme, šta god to podrazumijevalo.
Crna Gora ili bolje reći njena politička elita poslednjih godina, nakon odluke da raskrsti sa srpskom nacionalnom mišlju, često koristi brojne pojedince i organizacije iz Srbije za borbu političku i svaku drugu protiv Srba iz Crne Gore.
Naravno takvih u Srbiji ima i bez ikakvih problema se nalaze. Svjedoci smo još i prije referenduma, a pogotovo poslednjih godina, primjera ,,poželjnog miješanja,, iz Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore.
To je ono miješanje u koje uz solidnu, čak i za ovdašnje prilike ogromnu nadnicu učestvuju razni plaćenici, analitičari, kreatori javnog mnjenja, medijski manipulatori, prozapadne i NATO agenture iz nevladinog sektora i drugi.
Ova grupa nadničara su ljudi (ako se to tako može reći) koji za svoj uglavnom prljav posao bivaju obilato nagrađeni.
Oni ne biraju, rade sve samo ako se nađe neko da to dobro plati.
Visina nadnice se utvrđuje po dogovoru, mada kod nekih postoji i zvanični cjenovnik koji se ruku na srce rijetko ispoštuje, zbog manjka posla.
Svoje stručno “znanje” nijesu baš u prilici da naplate u matičnoj zemlji, gdje ih već jako dobro poznaju i znaju njihove kvalitete, pa izlaz nalaze kod crnogorskih skorojevića i vlastodržaca. Razne Bebe, Bešići, Janjići, Biserke, Jakšići, Mitrovići, Čede, NATO starlete i drugi.
Bez obzira o čemu se radilo, oni su za dobru nadnicu su spremni ne samo da rade za svoje nalogodavce već i protiv matične zemlje i njenih interesa, ako je to njihov interes.
Poslednjih godina raznorazne pomoći iz Srbije su stizale na stranu onih koji rade protiv interesa Srba iz Crne Gore i bojim se da je to sve bilo aminovano od tamošnjeg političkog vrha.
Stvarno zvuči bolesno, ali je i istinito. Međutim sva ta političko-medijska igranka ili kako god je nazivali ima u konačnom isti ili bar veoma sličan kraj, kako bi to opisao Živko Nikolić- da se završava nekom velikom sprdnjom i brukom, prosto u ovom slučaju u skladu sa početnim, neiskrenim i proračunatim namjerama.
Pomenuti nadničari, da čovjek ne griješi dušu,moguće da bi radili i protiv onih za koje sada rade, ako bi se eventualno neko našao da ih plati.
Jer, ponavljam, sve je stvar projekta, ponude, finansijske potentnosti ,,stranke’’.
Nadničari iz Srbije, priča mi jedan koji je imao priliku da sarađuje sa njima, ostvaruju dupli efekat kada je u pitanju njihova aktivnost u Crnoj Gori, a tiče se pomoći aktuelnoj vlasti.
Prvi je taj što kao nekakvi Srbi shvataju ,,realnost’’ i znaju ko je u pravu u Crnoj Gori u odnosu na ovdašnje Srbe, koji to ne ,,shvataju’’?!
Drugi razlog, ništa slađe nego usmjeriti Srbe protiv Srba.
I treći, za njih najbitniji, ovdje im se nikad nije ostalo dužno za sve što rade.
Na kraju su svi zadovoljni.
Prenebregavaju međutim (i ovi što ih plaćaju i nadničari) činjenicu da je kičma Srba iz Crne Gore mnogo jača nego što oni mogu i da zamisle.
Džaba su krečili i trošili silnu energiju.
Odnos koji Srbija poslednjih godina generalno ima prema svojim sunarodnicima u Crnoj Gori nimalo joj ne služi na čast.
Taj odnos mora da bude iskreniji, onakav kakav majka ima prema svom djetetu, lišen kvaziestetske površnosti. Neko će reći da matica svih Srba ima svojih nevolja kojima se zabavila, a ja kažem - a kad to Srbija nije imala nevolja, kada nije bila na raspeću? Ipak,
nije do okolnosti, nego do našeg sastava.